Imovina je resurs koji poduzeće kontrolira kao rezultat prošlih poslovnih događaja i iz kojeg se očekuje priljev budućih ekonomskih koristi. Imovina se u bilanci najčešće dijeli sukladno njenoj unovčivosti (likvidnosti) na dugotrajnu i kratkotrajnu imovinu.

Dugotrajna imovina dio je imovine koji će u upotrebi biti dulje od jedne godine i koji nije namijenjen prodaji, već korištenju u poslovnom procesu. Ona svoju vrijednost postupno prenosi na nove učinke. Za dugotrajnu je imovinu karakteristično da se pretvara u novac u razdoblju duljem od jedne godine, to jest duljem od jednog poslovnog ciklusa. Dugotrajna imovina sastoji se od:

nematerijalne imovine (patenti, licencije, goodwill i dr.)

materijalne imovine (zemljišta, građevinski objekti, postrojenja i oprema, alati, prijevozna sredstva i dr.)

financijske imovine (dionice drugih poduzeća, dani dugoročni zajmovi, dugoročni depoziti i dr.)

potraživanja (potraživanja od kupaca s rokom plaćanja iznad jedne godine i sl.)

odgođene porezne imovine (prenosivi neiskorišteni porezni gubici i dr.)

Za većinu dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine obračunava se amortizacija kojom se prikazuje trošenje imovine tijekom korisnog vijeka njene upotrebe.

Kratkotrajna imovina predstavlja najlikvidniji dio imovine poduzeća za koji se očekuje da će se pretvoriti u novac u roku kraćem od jedne godine, odnosno od jednog poslovnog ciklusa. Kratkotrajna imovina sastoji se od:

zaliha (sirovine i materijal, proizvodnja u tijeku, gotovi proizvodi, trgovačka roba i dr.)

potraživanja (potraživanja od kupaca, potraživanja od zaposlenih, potraživanja od države i dr.)

financijske imovine (dani kratkoročni zajmovi, kratkoročni depoziti i dr.)

novca (novac u banci i u blagajni)