se u Hrvatskoj pripremaju temeljem Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja i Međunarodnih standarda financijskog izvještavanja. Cilj je financijskih izvještaja informiranje zainteresiranih korisnika o financijskom položaju, financijskoj uspješnosti i novčanim tokovima. Temeljni financijski izvještaji su: bilanca, račun dobiti i gubitka, izvještaj o sveobuhvatnoj dobiti, izvještaj o novčanom toku, izvještaj o promjenama kapitala i bilješke uz financijske izvještaje.
predstavljaju odnos dviju ili više ekonomskih veličina i omogućavaju usporedbu poslovanja poduzeća različitih veličina.
pokazuju koliko su puta kamatonosne obveze veće od dobiti prije kamata, poreza i amortizacije (EBITDA). Kamatonosne obveze računaju se kao suma prosječnog stanja dugoročnih obveza po kreditima, najmovima (leasingu) i obveznicama te prosječnog stanja kratkoročnih obveza za kredite, zajmove i izdane vrijednosne papire. S gledišta rizika poželjno da ovaj pokazatelj bude što niži.
pokazatelj je snage konkurencije među poduzećima koja posluju unutar određene industrije (djelatnosti). Pokazatelj se računa kao suma kvadrata tržišnih udjela poduzeća unutar industrije (djelatnosti). Najveća moguća vrijednost pokazatelja je 10.000, a pojavljuje se u slučaju postojanja samo jednog poduzeća u industriji (monopola).
je resurs koji poduzeće kontrolira kao rezultat prošlih poslovnih događaja i iz kojeg se očekuje priljev budućih ekonomskih koristi. Imovina se u bilanci najčešće dijeli sukladno njenoj unovčivosti (likvidnosti) na dugotrajnu i kratkotrajnu imovinu.
prikazuje novčane primitke i novčane izdatke poduzeća u određenom razdoblju te stanje novca i novčanih ekvivalenata na početku i na kraju razdoblja. Glavna zadaća izvještaja o novčanom toku je pružiti informaciju o sposobnosti poduzeća za stvaranje novca, kao i potrebama društva za korištenjem novčanih tokova.
prikazuje promjene u vlasničkoj glavnici između dva obračunska razdoblja. Izvještaj o promjenama kapitala prikazuje sve promjene vlasničke glavnice, uključujući promjene koje su nastale uplatama vlasnika, promjene nastale kao rezultat dobiti/gubitka u poslovanju, kao i sve druge promjene koje povećavaju ili smanjuju glavnicu (npr. revalorizacija imovine).
u Hrvatskoj pripremaju srednja i velika poduzeća koja financijske izvještaje sastavljaju u skladu s Međunarodnim standardima financijskog izvještavanja. Na ovaj izvještaj može se gledati kao na račun dobiti i gubitka s dodatkom izvještaja o ostaloj sveobuhvatnoj dobiti.
pokazuje izvoz poduzeća u određenom razdoblju (godini).
predstavlja razliku između ukupne imovine (aktive) i ukupnih obveza poduzeća. To je onaj dio imovine poduzeća koji pripada vlasnicima pa kažemo da je to vlastiti dio imovine poduzeća. Prema roku dospijeća vlasnička glavnica spada u trajne izvore zato što ne postoji obveza ili neki unaprijed zadani rok u kojem kapital i rezerve moraju biti vraćeni vlasnicima.
pokazuje odnos korištenja tuđeg kapitala (obveza) i vlastitog kapitala (kapital i rezerve). Visoka vrijednost ovog pokazatelja ukazuje da se poduzeće u većoj mjeri oslanja na vanjske izvore financiranja što posljedično povećava rizik.
uspostavlja odnos između iznosa ulaganja u dugotrajnu materijalnu i nematerijalnu imovinu te vrijednosti dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine. Veće vrijednosti ovog pokazatelja mogu ukazivati na intenzivniju investicijsku politiku ili zastarjelu imovinu koju je društvo odlučilo zamijeniti modernijom.
mjeri poslovne prihode u odnosu na prosječnu vrijednost dugotrajne materijalne imovine u upotrebi, odnosno pokazuje koliko se jedinica poslovnog prihoda može stvoriti iz jedne jedinice (eura) dugotrajne materijalne imovine. Obzirom da je djelotvornije ostvarivati više prihoda iz jednake vrijednosti imovine, veća je vrijednost ovog pokazatelja za poduzeće povoljnija.
mjeri obrtaj kratkotrajne imovine na način da prikazuje odnos poslovnog prihoda i prosječne vrijednosti kratkotrajne imovine. Poduzeća s većom vrijednošću ovog indikatora u načelu posluju učinkovitije zbog toga što za realizaciju iste vrijednosti prihoda angažiraju manje kratkotrajne imovine.
stavlja u omjer poslovne prihode i prosječnu imovinu, odnosno mjeri koliko se puta ukupna imovina obrne tijekom jedne godine. Načelno, veća je vrijednost ovog pokazatelja povoljnija.
pokazuje omjer investicija i prihoda, tj. koliki dio prihoda poduzeće ulaže u dugotrajnu materijalnu i nematerijalnu imovinu. Niža vrijednost ovog indikatora u odnosu na djelatnost ili konkurenciju ne mora nužno biti povoljna, već može npr. sugerirati da će društvo u budućnosti imati manje prihode zbog zastarjelosti imovine koju koristi.
pruža uvid u dio imovine financiran iz vlastitih izvora kapitala. Uobičajeno se smatra da je veći koeficijent vlastitog financiranja obilježje manjeg rizika poslovanja s poduzećem.
pokazatelj je snage konkurencije među poduzećima koja posluju unutar određene industrije (djelatnosti), a računa se kao suma tržišnih udjela tri najveća poduzeća.
obuhvaćaju obveze koje je potrebno podmiriti u roku kraćem od jedne godine.
predstavlja najlikvidniji dio imovine poduzeća za koji se očekuje da će se pretvoriti u novac u roku kraćem od jedne godine, odnosno od jednog poslovnog ciklusa.