Optimizacija ostalih komponenti novčanog toka
Priljevi od ulaganja u financijsku imovinu predstavljaju primitke od investicija u ovaj imovinski oblik. Načelno se priljevi reflektiraju kao prinos na ulaganje u vidu kamate, dividende i slično te od prodaje financijske imovine koja može biti po nabavnoj vrijednosti, odnosno većoj ili manjoj od nje. Budući da u pravilu ulaganja u financijsku imovinu ne predstavljaju osnovnu djelatnost poduzeća, ova bi se imovina trebala pojavljivati u slučaju prijašnjeg kratkoročnog ulaganja viška novčanih sredstava, primjerice kod društava sa sezonalnim poslovnim ciklusom u razdobljima kada se generira višak novčanih sredstava. Na ovaj se način optimira novčani tok jer se kratkoročnim ulaganjima postižu veći efekti nego od držanja novca na transakcijskom računu. Ulaganje sredstava u financijsku imovinu koja ne predstavlja osnovnu djelatnost poduzeća (npr. špekulativno ulaganje u dionice) smanjuje investicijski potencijal društva, značajno povećava rizike te odvlači pozornost poduzeća s njegove osnovne djelatnosti koja treba stvarati priljeve nužne za njegov opstanak, rast i razvoj. Često ovakva ulaganja ne donose očekivane prinose, posebice kada se u obzir uzmu rizici koje takve investicije nose, a mogu dovesti poduzeće u probleme jer iscrpljuju novčani tok koji stvaraju njegovi proizvodi te umanjuju investicijski i kreditni potencijal. Prilikom sagledavanja učinaka priljeva od ulaganja u financijsku imovinu potrebno je promatrati planirani prinos na ulaganja s ostvarenim te koristiti ovaj imovinski oblik za smanjenje manjka novčanih sredstava potrebnih za financiranje obveza po kreditima ili ulaganja u dugotrajnu poslovnu imovinu. Napominjemo da se ova vrsta imovine može pojaviti u bilanci poduzeća koja su strateški vlasnici drugih društava.
Primici od prodaje dugotrajne imovine vezani su uz prodaju dugotrajne operativne (poslovne) i neoperative imovine, tj. one koja ne služi za obavljanje osnovnih aktivnosti društva. U tom je smislu korisno razgraničiti priljeve od prodaje operativne i neoperativne imovine u novčanim tokovima. U načelu, poduzeće ne bi trebalo investirati u dugotrajnu neoperativnu imovinu jer takva ulaganja ne predstavljaju njegovu osnovnu djelatnost. Ulaganja u dugotrajnu neoperativnu imovinu uobičajeno predstavljaju značajne investicije koje se financiraju kreditima. Primjer su takvih ulaganja nedavne visoke špekulativne investicije u zemljišta i građevinske objekte koja nisu služila za obavljanje osnovnih djelatnosti poduzeća i bila su financirana kreditima banaka. S obzirom na veliki pad njihovih vrijednosti i/ili nelikvidnost (nemogućnost njihove prodaje), ona su iscrpila poslovne novčane tokove, osnovne proizvode, likvidnost i radni kapital poduzeća jer su financijske institucije zahtijevale plaćanje kreditnih anuiteta. Ujedno se zbog toga umanjio investicijski potencijal poduzeća potreban za ulaganja u redovno poslovanje. Posebno napominjemo da ovakve investicije često ne postižu očekivane prinose, posebice kada se ti prinosi korigiraju za rizik koji u sebi sadržavaju.
S druge strane, prodaja poslovne dugotrajne imovine trebala bi predstavljati redoviti poslovni ciklus zamjene osnovnih sredstava. U suprotnom, ona se može događati u slučajevima prisilne prodaje operativne imovine, primjerice za potrebe vraćanja dugova vjerovnicima.
Jedna od mogućnosti za poboljšanje novčanih tokova korištenje je „sale and lease back“ aranžmana unutar kojih poduzeće prodaje svoju dugotrajnu imovinu leasing kući te je potom ponovno kupuje kroz leasing.
Novčani izdaci kreditorima za redovnu otplatu financijskih obveza sastoje se od kamata i otplate glavnice kredita, zajmova, leasinga i sl. Ovi su izdaci u vremenima ekonomskih kriza kritično područje novčanog toka jer su obveze za redovitu otplatu kredita fiksne i mogu prelaziti novčane tokove od poslovnih aktivnosti koji u takvim uvjetima postaju osjetljiviji i opadaju. Također, u slučajevima visokih investicija financiranih kreditima, a koje ne nose primjerene povrate, novčani izdaci potrebni za servisiranje kreditnih obveza mogu postati prevelik teret za poslovanje poduzeća.
Nadalje, poduzeća koja imaju zdrav poslovni model, ali neprimjerenu strukturu financiranja imovine (npr. dugotrajna imovina financirana kratkoročnim kreditima), mogu se suočiti s problemima u vraćanju kreditnih obveza. Planiranjem novčanih tokova mogu se predvidjeti ovakve situacije, a o njima treba pravovremeno obavijestiti kreditora i predložiti restrukturiranje kredita na obostrano prihvatljiv način. Restrukturiranje kreditnih obveza svakako je jednostavnije kada je novčani tok od poslovnih aktivnosti stabilan i snažan (za razliku od poduzeća čiji je problem u neadekvatnom novčanom toku od poslovanja u odnosu na previsoke kreditne obveze), ali je struktura financiranja poduzeća neprimjerena. Tada se problem rješava pretvaranjem kratkoročnih kredita u dugoročne. U slučajevima kada kreditori s druge strane imaju poduzeće koje poznaje svoje poslovanje te je sposobno napraviti pouzdan izvještaj o novčanom toku i anticipirati probleme u otplati kredita, oni će ga ocijeniti kao kvalitetnijeg partnera i biti skloniji dogovoriti reprogram nego s poduzećem koje ne ispunjava ove uvjete. Naglašavamo da nepravovremeno restrukturiranje kredita za sobom povlači značajne troškove, primjerice u vidu zateznih kamata. Financijski odjel poduzeća treba biti zadužen za optimiranje ovog segmenta novčanog toka. Uz optimiranje strukture financiranja i pravovremeni pristup kreditorima u slučaju suštinskog poremećaja mogućnosti za otplatu kredita (prezaduženosti), financijski odjel treba zadužiti za optimiranje troškova financiranja (kamata i naknada), što svakako treba biti jedan od ključnih indikatora za ocjenu uspješnosti financijskog odjela, integriran u sustav nagrađivanja.
Kao modalitet rješavanja krize u slučaju prezaduženosti može se kreditorima ponuditi zamjena dijela kreditnih obveza za vlasništvo u poduzeću, uz jasan plan otplate preostalih obveza, kao i druge, za kreditore prihvatljive mjere (npr. one predviđene u Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi).
Kako bi ostala konkurentna i opstala na tržištu poduzeća trebaju kontinuirano ulagati u svoju djelatnost. Ulaganja u operativnu dugotrajnu imovinu važan su dio novčanih odljeva jer su često vrijednosti potrebne za investicije visoke te se financiraju vanjskim sredstvima (kreditima) ili novim ulozima vlasnika. Stoga ih je potrebno promatrati i u kontekstu adekvatnosti povrata na ulaganja jer neprofitabilne investicije mogu izazvati probleme u otplati kredita, odnosno crpiti vrijednost iz profitabilnih programa, što posljedično može smanjiti konkurentnost društva i ugroziti njegov opstanak. Osim financiranja, ulaganja zahtijevaju i alociranje radnog vremena zaposlenika u proces pripreme i praćenja investicijskih projekata te u slučaju kada ne donose primjeren prinos mogu preusmjeriti fokus na sebe i tražiti dodatno vrijeme zaposlenika i uprave za sagledavanje opcija poboljšanja upravljanja tom imovinom. Stoga je investicijske projekte, prije donošenja odluke o ulaganju, potrebno kvalitetno i profesionalno evaluirati i provjeriti mogu li osigurati primjerene povrate na investiciju. Odjel financija u suradnji s odjelom koji zahtijeva investiciju treba pripremiti investicijski elaborat i upravi ponuditi prijedlog treba li ući u investiciju ili ne. U vremenima ekonomskih kriza potrebno je smanjiti investicije jer su mogućnosti financiranja i rasta poslovanja ograničene te ulaganja trebaju biti „pametnija“ i usmjerena na investicije koje nose više povrate.
Jedna je od opcija za poboljšanje ovog dijela novčanih tokova korištenje leasing aranžmana za nabavu nove imovine, sukladno ocjeni isplativosti takvog financiranja u usporedbi s klasičnim kreditiranjem.
Primjer 1 – Rizici ulaganja u dugotrajnu imovinu kada nije napravljena kvalitetna investicijska studija
Proizvodno poduzeće koje ima profitabilno poslovanje i pozitivan novčani tok nakon pokrića financijskih i investicijskih aktivnosti odlučuje investirati u novi proizvodni pogon. Naime, poduzeće je zaprimilo zahtjev novog kupca, renomiranog i velikog društva, za kupnju proizvoda čija će prodaja više nego udvostručiti trenutne prihode poduzeća. Ne želeći ispustiti veliku priliku, bez dodatne dublje analize, a na temelju dosadašnjeg pozitivnog poslovnog iskustva, poduzeće odlučuje investirati u novo zemljište, postrojenje i opremu te uzima kredit u visini od 90% iznosa investicije. Zbog povećanog rizika, banka je povisila kamatnu stopu za financiranje novog ulaganja. Primjer je prikazan dolje u tabelama.
Tabele 1 i 2 – Rizici ulaganja u dugotrajnu imovinu
S obzirom na visoke vrijednosti zemljišta i građevinskih radova, nova investicija u dugotrajnu imovinu iznosila je 1.250.000 HRK i bila je u odnosu na novi prihod značajno viša nego dosad. Nadalje, zbog snage velikog kupca i njegovog pritiska na prodajne cijene te veće složenosti proizvodnog procesa, što je uzrokovalo dodatne troškove, operativne marže značajno su smanjene. Zato su neto novčani priljevi od poslovanja 11% viši od dosadašnjih, iako je prihod od novog projekta 50% viši od dosadašnjeg. Štoviše, novi je kupac za sebe zatražio povoljnije uvjete plaćanja (75 umjesto do sada prosječnih 30 dana), a dani vezivanja zaliha povećali su se zbog povećane složenosti proizvodnog procesa s 30 na 45 dana. Ovakav je razvoj prouzrokovao nemogućnost podmirenja anuiteta po novom projektu te prelijevanje novčanog toka iz profitabilnog dosadašnjeg proizvodnog asortimana u neprofitabilan novi program. Stoga je poduzeće bilo primorano zatražiti sastanak s bankom kako bi redefiniralo kreditne uvjete te s novim kupcem radi dogovora o promjeni cijena i uvjeta plaćanja. Ovaj primjer pokazuje nužnost profesionalne izrade investicijskog projekta, pravilnog načina financiranja i sagledavanja rizika ulaganja u nove projekte.
Izdaci vlasnicima s osnove isplate ostvarene neto dobiti i smanjenja temeljnog kapitala često su velika stavka u novčanim tokovima hrvatskih poduzeća. Previsoki izdaci vlasnicima mogu umanjiti investicijski i financijski potencijal poduzeća, za što je bilo primjera u našoj praksi. Financijski direktori, tj. članovi uprave za financije trebaju pravilno sagledati realne mogućnosti za isplate vlasnicima, uvažavajući investicijske i potrebe vjerovnika, kako se poslovanje poduzeća ne bi ugrozilo. U slučaju kada postoji višak novčanih sredstava koji se ne može adekvatno dugotrajno uložiti te nakon što su podmirene redovite obveze prema vjerovnicima, isplate vlasnicima su primjerene.
U nastavku se nalazi tabela u kojoj su sažeto prikazane aktivnosti za poboljšanje novčanog toka po njegovim ključnim segmentima.
Tabela 3 – Sažetak aktivnosti za poboljšanje upravljanja novčanim tokovima*
Općenito |
Upravljanje novčanim tokovima postaviti kao prioritetnu djelatnost poduzeća |
Educirati sve odjele u poduzeću oko upravljanja i planiranja novčanih tokova i njihovih zaduženja u tom procesu |
Izraditi ključne ciljeve i raspodijeliti zadatke po odjelima |
Redovito izrađivati planove novčanih tokova, uspoređivati ih s ostvarenjima i poduzimati korektivne mjere |
Izvršenje ciljeva iz novčanog toka integrirati u sustav nagrađivanja |
Novčani tok iz rezultata |
Povećati prodaju koja stvara pozitivan novčani tok |
Povećati cijene kupcima koji kasne s plaćanjem |
Smanjiti troškove nabave |
Optimirati proizvodni proces |
Optimirati opći poslovni proces (opće, administrativne, prodajne i ostale troškove, tj. "overhead") |
Radni kapital |
Koristiti pravilo 80/20 za upravljanje potraživanjima, zalihama i dobavljačima |
Uspostaviti primjerenu politiku kreditiranja kupaca i plan za njenu provedbu |
Analizirati odnos dana naplate potraživanja i dana plaćanja dobavljačima te utvrditi eventualni nesrazmjer |
Integrati sustav za ocjenu kreditnog rizika i limita kreditiranja u politiku kreditiranja kupaca |
Smanjiti dane naplate potraživanja od kupaca temeljem analize njihovih procesa i navika |
Redovito kontrolirati starost potraživanja i djelovati u cilju smanjenja dospjelih nenaplaćenih potraživanja |
Stimulirati prijevremeno plaćanje kroz politiku diskonta (rabata) |
Zaračunavati kamate kupcima na zakašnjelo plaćanje |
Uspostaviti učinkovit interni komunikacijski sustav za naplatu potraživanja (proaktivnu naplatu potraživanja) |
Uključiti prodajno osoblje u proces naplate potraživanja |
Koristiti usluge osiguranja potraživanja kada je to moguće |
Koristiti usluge agencija za naplatu potraživanja i faktoringa kada su iscrpljene redovite mogućnosti naplate potraživanja |
Fakturirati prodaju čim je proizvod/roba otpremljena, tj. usluga izvršena i kontrolirati ispravnost računa prije fakturiranja |
Smanjiti dane vezivanja zaliha temeljem analize konkurencije, djelatnosti i primjera najbolje prakse |
Prodati prekomjerne i zastarjele zalihe |
Povećati dane plaćanja dobavljačima temeljem analize njihovih poslovnih procesa i navika |
Plaćati račune o dospijeću (ne ranije) |
Dogovoriti popuste za prijevremena plaćanja obveza |
Plaćati račune dobavljačima kompenzacijom kada postoji takva mogućnost |
Pravovremeno obavijestiti dobavljače opotencijalnim problemima u plaćanju i dogovoriti reprogram obveza |
Ulaganje u financijsku imovinu |
Optimirati prinos od ulaganja u financijsku imovinu |
Prodati financijsku imovinu sukadano potrebama za novcem |
Prodati neoperativnu financijsku imovinu |
Prodaja dugotrajne imovine |
Prodati operativnu dugotrajnu imovinu sukladno planu zamjene imovine |
Prodati neoperativnu dugotrajnu imovinu |
Koristiti sale and lease-back aranžmane za postojeću dugotrajnu imovinu |
Izdaci za redovne kreditne obveze |
Optimirati troškove financiranja (kamate i naknade) |
Restrukturirati kreditne obveze u slučaju neprimjernog financiranja dugotrajne imovine |
Pravovremeno obavijestiti kreditore o potencijalnim problemima u otplati kredita |
Reprogramirati otplatu kredita sukladno mogućnostima |
Pretvoriti kredite u vlasničku glavnicu ili zatražiti otpis dijela kreditnih obveza kada njihova otplata nije poslovno održiva |
Izdaci za kupnju dugotrajne operativne imovine |
Napraviti profesionalnu investicijsku studiju prije ulaganja |
Ulagati samo u operativnu dugotrajnu imovinu (uključujući i strateška financijska ulaganja) koja može imati primjeren povrat |
U ekonomskim krizama prolongirati ulaganja, odnosno investirati samo u imovinu s brzim (visokim) povratom |
Koristiti leasing aranžmane za nabavu nove dugotrajnu imovine kada je to isplativo |
Izdaci vlasnicima |
Odgoditi (prolongirati) plaćanja vlasnicima u vremenima "napetog" novčanog toka |
Isplatiti višak sredstava vlasnicima nakon podmirenja obveza i iscrpljivanja profitabilnih investicijskih prilika |
Ulaganje viška novčanih sredstava/novo financiranje |
Ulagati samo višak novčanih sredstava slijedeći pravila likvidnosti, rizika i povrata |
Višak sredstava koristiti za prijevremenu otplatu kredita kada je to primjereno (isplativo) |
Uzimati kredite samo kada je potrebno i za poslovne potrebe koje su prethodno kvalitetno evaluirane |
Financirati se kapitalom vlasnika kada je zaduženost previsoka ili dostup do kredita ograničen |
Ne ulagati novčana sredstva u kupnju neoperativne dugotrajne ili financijske imovine |